Otvorio sam ovaj blog, moj prvi, jer sam čuo da se o Internet dnevnicima jako priča. Prelista sam ono što se moglo da bih shvatio o čemu se radi i nije me nešto posebno impresioniralo. Bilo je mjesta gdje su ljudi opisivali kada su se digli, što su jeli za doručak, kako su i na osnovu čega odabrali odjeću i obuću koju će koristiti taj dan, i sve tako, pa čak i s po kojim intimnim detaljima. Takvi dnevnici, koji su doista to što jesu, su mi bili strahovito dosadni. Bilo je i onih tematskih, gdje je neko iznosio pokoju tajnu ili trik iz osobne profesije i to mi se je puno više dopalo. Odlučio sam i ja de se okušam u blogiranju. O čemu ću ja to izvještavati moje posjetitelje? Još veće pitanje je bilo, a zbog čega bih na to gubio vrijeme? Tada sam već shvatio da ovakve web stranice mogu biti vrlo korisne da bi se s njih davala veza nekom drugo, A kome, ako ne samom sebi?
Već kada se nečega dohvatim, nastojim to dobro odraditi. Takav sam po karakteru. Uz to mi se je uvijek dopadalo dati nešto i drugima, biti altruista, kako se to po naški kaže.Uvijek je pametno izabrati tematiku koja se poznaje; tako je lakše raditi jer se inspiracija zasniva na određenoj bazi znanja koju čovjek posjeduje. Kako je sve i u direktnoj vezi s Internetom, a već sam u to vrijeme shvatio da novac dolazi preko tražilica, odluka je pala da pišem nešto što je potencijalno korisno onima koji se bave istim stvarima kao i ja. Ta odluka će mi u budućem radu stvoriti pokoji problem koji nisam odmah stavio u račun.
U to vrijeme sam puno programirao jer mi je to bila i jedna od omiljenih zabava. Ne samo da sam se zabavljao nego sam radio i nešto korisno i od toga imao određeni financijski povrat. U to vrijeme se je puno pričalo u PageRank-u i pomislio sam kako bi bilo dobro da ja sam mogu izračunati moju vrijednost. Odmah mi je bilo jasno da to ne može savršeno funkcionirati jer nemam dovoljno informacije, a ono što je najvažnije, nemam dovoljno računarske snage. Zato je trebalo napraviti nešto aproksimativno, što je moglo koristiti podatke do kojih sam lako mogao doći. Moji prvi članci su gotovo matematičke prirode, jer sam objašnjavao algoritam za proračun, onaj pravi, i onaj moj, pojednostavljeni. Ideja mi je bila kada dovršim aplikaciju, da je stavim na raspolaganje korisnicima.
Nakon što sam dovršio software, detaljno ga isprobao i uvjerio se da se radi o doista dobrom proizvodu, javila mi se sumnja. Pokloniti ga, znači da će i moja konkurencija imati određene korisne podatke. To mi se činilo glupim. U jednom trenutku sam pomislio i da ga stavim u prodaju, ali je to zahtijevalo dodatni posao koji u tom trenutku nisam bio spreman prihvatiti. Sličan problem bi mi se javljao i kada bih otkrio nešto što većima drugih nije znala, ili nije željela reći svima. Moj ego me je tjerao da objavim i objasnim sve kako bi me cijeli svijet mogao slaviti, moju genijalnost. Na kraju bih uvijek bio zaključio da je bolje sačuvati tajnu i pretvoriti je u novac, nego uživati u slavi; svi znamo da ona kratko traje. Ipak sam na kraju ponekad pronalazio pristojan kompromis, između reći i ne reći. Oni koji su shvaćali malo više, uspijevali su pronaći gdje je trik čitajući između redova.
Nisam književno nadaren, pa mi je često pisanje nekog teksta kao neka muka. Znam što bih htio reći, ali ne uspijevam to sintetizirati i izraziti na jednostavan i razumljiv način. Kako su godine prolazile, tako se moj način pisanja popravljao. Sve je išlo glađe, direktno iz mozga na papir (oprostite, na tipkovnicu, pa na ekran) i na kraju je imalo nekog smisla, bar ponekada. I danas mi se dogodi da nešto izuzetno loše napišem, ali je moj kreativni proces znatno poboljšan zahvaljujući dugogodišnjem treningu. Nekada mi je cilj bio par stotina riječi, ali sam za to znao potrošiti i dva do tri sata. Danas popunim jednu stranicu formata A4 u manje od sat vremena, uključujući i kontrolu onoga što sam napisao.