Postoje razne teorije o smislu životu. Neke su međusobno suprotstavljene. Na primjer, netko kaže da je život kratak i da se svaki njegov trenutak mora iskoristiti. Drugim riječima, toliko se toga može naučiti, pročitati ili iskusiti, da ležanje na plaži s pićem u ruci prolazi kao izgubljeno vrijeme. U tom satu mogao bih produbiti knjižnični sustav srednjovjekovne Francuske ili shvatiti uzroke izbijanja Balkanskog rata. Gledati televiziju spada u kategoriju izgubljenog vremena, uz neke iznimke. Pratiti Velikog brata je neoprostivo bacanje vremena, jer tamo niste naučili ništa, nema ništa inteligentno za vidjeti ili razumjeti. Niste ništa proizveli! U ta 3 sata možete pronaći 2 dobre veze (ako ste sretne ruke) ili napisati novi članak za neki blog, kao što je ovaj. Do prije nekoliko godina i ja sam bio sam među zagovornicima te teorije. Pažljiviji, gledajući datume s lijeve strane, mogu sami doći do zaključka da se u međuvremenu promijenila moja filozofska orijentacija. Prošlo je 16 mjeseci od posljednjeg prisustva na ovom mjestu.Doktrina suprotna onoj prethodno izloženoj jeste da je sve što radite u stvari beskorisno, odnosno bar tako postaje u određenom trenutku. Činiti stvari koje vam se ne sviđaju, prisiljavajući se da se učine, nisu zabavne i upravo su one koje mogu biti svrstane u kategoriju izgubljenog vremena. Ovdje moramo isključiti aktivnosti neophodne za goli opstanak. Moramo zaraditi novac kako bismo osigurali bivstvovanje tijela i duše. Nažalost to je tako i ne možemo izbjeći to što nam je dosuđen od pamtivijeka. Ja sam došao do točke da je ovo ograničenje postalo nevažno: privrijedio sam potrebne financijske izvore i nemam više očajničku potrebu za njihovim akumuliranjem. Međutim, da budem iskren, ovo ograničenje da se uvijek nešto mora raditi mi je ostalo. Odrastaju nas i obrazuju tako da je teško promijeniti način razmišljanja i življenja, čak i kada postanete zrela osoba. Sada je dovoljno s ispovijedi i pokušat ću reći nešto o temi kojoj je posvećen ovaj dnevnik.
Blogspot je dio uobičajenih besplatnih usluga na mreži koje moraju pokriti troškove poslovanja i uz to ostvariti određenu dobit. Ali kako to može učiniti, ako je sve što se stavlja na raspolaganje klijentima besplatno? Prikupljanjem podataka o korisnicima. U posljednje su vrijeme izašli na vidjelo skandali u vezi s tim i često se priča o tome. Ovih dana postaje važeći nova europski zakon o zaštiti osobnih podataka. Po mom mišljenju, sve je to dim u oči koji prikriva aktivnosti prikupljanja i korištenja istih. Do nedavno, Blogspot je očajnički pokušavao saznati moj broj mobitela. Kad sam se prijavljivao na blog, s korisničkim imenom i zaporkom, obavještavao me je da je taj pristup mogla izvršiti neka druga osoba, netko tko je ukrao ključnu riječ od mene. Stoga su, za moju sigurnost, zatražili moj broj mobitela da mi pošalju poruku s kojom potvrđujem moju osobnost. Koliko brige za zaštitu moj blog; ni mama se nije toliko brinula o meni kada sam bio mali. Ali ja ti ne dajem moj broj, razumiješ! Postoji još jedna činjenica; ja jednostavno nemam mobitel. Nikada ga nisam imao.
U zadnje vrijeme su malo popustili s pritiskom; kod pristupa mi šalju e-mail u kojem mi navedu šifru koju moram umetnuti kao treći element prepoznavanja. Dodatni gubitak vremena, ali mi je ovaj postupak prihvatljiv. Eto, to je jedan od razloga zašto već mjesecima ovdje nisam ništa napisao. Nisam želio dati svoje podatke i zbog toga nisam mogao ažurirati blog. Ali s mojim strpljenjem sam uspio pobijediti u ovom sukobu i oni su se morali predati. Mala osobna pobjeda nad divom modernog svijeta i tehnologije. Sitno zadovoljstvo koje začinjava život. Za one koji ne znaju, Blogspot je vlasništvo najpopularnijeg pretraživača na mreži, kao i mnoge druge stvari, manje ili više poznate.
Kada smo već kod njega, pretraživača, s njim postoji određeni problemi, barem s moje točke gledišta. S nestankom javnog PageRanka (još uvijek je u službi, iako je postao nevidljiv) posao oko pronalaženje novih veza je postao iznimno kompliciran; kako shvatiti da li je neka stranica dobra ili ne? Među raznim parametrima na koje se oslanjam, provjeravam i to da li je stranica u Googleovoj predmemoriji. Ako nije unutra, Google je ne uzima u obzir i stoga je beskorisno trošiti vrijeme. Prije više od godinu dana shvatio sam da to baš i nije uvijek tako. Postoje mnoge stranice van memorije gospodina G, ali se pojavljuju ako pretražujete "site:domena.hr". Ovo mi je otkriće iznenadilo i prilično zbunilo. Pokušao sam shvatiti što se događa i vidjeti jesu li drugi webmasteri primijetili tu novost. Možda nisam dobro pretraživao, ali nisam pronašao niti najmanji trag ovog problema na različitim forumima.
Postao sam opsjednut provjerom prisutnosti mojih stranica u cacheu; vršim kontrolu barem jednom svaka dva mjeseca. Ali to nije dovoljno jer moram provjeriti i one koji me povezuju. Zadatak koji nikad ne stiže do kraja. Također sam otkrio jednu moju stranicu koja je prva na pretraživaču, ali se ne pojavljuje u cacheu (pretraživanje s "site:" je pozitivno). Nakon mnogobrojnih provjera i dubokog razmišljanja zaključila sam da stranice koje su davno ažurirane i one bez novih linkova u prethodnim mjesecima jednostavno nestaju iz memorije. Ako site kojem pripadaju ima određenu vrijednost, ostaju vidljive preko komande "site:", inače se ne pojavljuju ni u tom slučaju. Nadam se da ti podaci mogu biti plodni za neke od vas koji me povremeno čitate.
